CHAT:

POZITIVNA PRESUDA U SLUČAJU DISKRIMINACIJE ROMA

16. Februar 2017

image0037.jpg


U moj ured došla je supruga jednoga starijeg i bolesnog Roma i zamolila me da pomognem kako bi država platila troškove liječenja njezina supruga kao i u slučaju drugih građana Republike Makedonije. Nakon što sam pregledao dokumentaciju i razgovarao s njom zaključio sam da taj čovjek ima po zakonu pravo na plaćanje troškova te sam odlučio preuzeti slučaj.
Prikupio sam gotovo sve potrebne dokumente i preostalo mi je još samo da pribavim potvrdu centra za socijalni rad, s obzirom na to da moj klijent nije korisnik novčane socijalne pomoći. I tada sam udario o zid predrasuda, omalovažavanja, zastrašivanja, vrijeđanja. O zid u koji mnogi Romi udaraju. O zid koji se često ispriječi između njih i ostvarivanja njihovih temeljnih ljudskih prava.
U Međuopćinskom centru za socijalni rad zatražio sam izdavanje potvrde. Službenica je, ne gledajući u mene, rekla: ''Znam o kome govoriš, ne možeš dobiti potvrdu za njega, on je primatelj socijalne pomoći'.' Znao sam pouzdano da taj čovjek ne prima socijalnu pomoć pa sam je zamolio da ponovo provjeri.
U tom trenutku ona me pogledala i počela vikati: ''Cigane, ti ćeš meni govoriti što i kako da radim. Izlazi van, životinjo jedna, bezobrazniče…!'' Nakon toga nastavila je govoriti razne druge uvrede koje se često u Makedoniji izgovaraju Romima. Podigla je slušalicu telefona i rekla: ''Izlazi van ili ću ti sada pozvati kombi policije!''
Jako su me uvrijedile njene riječi, posebno što ih ni na koji način nisam izazvao ni zaslužio. Uspio sam zadržati smirenost i ponovio svoj zahtjev te dodao: ''Možete dovesti i dva kombija policije, ali neću otići dok ne dobijem potvrdu prima li ili ne prima moj klijent socijalnu pomoć. Vaš je posao da izdajete potvrde o tome.''
Ona se na trenutak zbunila jer vjerojatno nije bila spremna na situaciju da neki Rom reagira na ovakav način. Ustala je, otvorila vrata, uhvatila me za rame i pokušala me izgurati iz ureda i pritom glasno vikala: ''Cigane jedan, životinjo jedna, ti ćeš meni govoriti…!''
Glas joj je odzvanjao hodnicima i više službenika izišlo je na hodnik, ali je samo jedan njen kolega prišao i upitao što se događa. Smireno sam i njemu objasnio radi čega sam došao. On me pozvao u svoj ured. Prije nego što sam otišao rekao sam joj: ''Za sve uvrede i omalovažavanje ću vas tužiti.'' Ona se na to samo glasno nasmijala.
Njen kolega utvrdio je da u bazi podataka stoji kako moj klijent ne prima socijalnu pomoć. Pogledao sam ga i rekao: ''Je li vrijedno svega? Što sada?'' On me je zamolio da dođem sutra po potvrdu jer je, kako je rekao, ''njegova kolegica sada nervozna''. I njemu sam rekao kako sam prisiljen podnijeti tužbu zbog vrijeđanja, a on je odgovorio: ''To je tvoje pravo'', ali je izgledao kao da je uvjeren kako se neću usuditi podnijeti tužbu.
Nakon što sam razmislio i konzultirao se s pravnicima, podnio sam kaznenu prijavu protiv službenice zbog uvrede na nacionalnoj osnovi lokalnom uredu Državnog odvjetništva Republike Makedonije jer se radilo o kaznenom djelu koje odvjetništvo treba goniti po službenoj dužnosti.
Na moje iznenađenje, Državno odvjetništvo odbacilo je moju prijavu. Neslužbeno sam čuo kako oni ni protiv koga nisu podigli takvu tužbu. Ostala mi je mogućnost da sam pokrenem postupak privatnom tužbom. Nisam imao mnogo novca na raspolaganju, ali sam ipak nakon dogovora s obitelji i prijateljima podnio privatnu tužbu.
U međuvremenu me direktor Međuopćinskog centra za socijalnu skrb pozvao da povučem tužbu jer je ‘’sramota za njihov centar’’. Njegova su nastojanja prestala nakon što sam predložio da se ona javno ispriča zbog uvreda, a ona je to i njemu odbila.
I s drugih strana dobivao sam ‘savjete’ da povučem tužbu. Ali, nisam mogao odustati jer nije bilo u pitanju samo da netko bude kažnjen zbog uvreda koje sam pretrpio, već i da se pošalje poruka da nitko u Makedoniji, a posebno državni službenici, ne smiju vrijeđati i omalovažavati Roma ili bilo kojega građanina.
Nakon nekoliko mjeseci predmet je došao na sud. Postupak je vodio sudac s dugogodišnjim iskustvom koji je izjavio kako nikada u svojoj praksi nije imao ovakav slučaj. Službenica je tvrdila je kako ne zna zašto je na sudu, kako me nikada nije vidjela i sl. Nakon čitanja tužbe rekla je da ništa od toga nije istina, a onda je brzinula u plač. Svjedoci, uključujući njenoga kolegu s kojim sam tada razgovarao, potvrdili su moje tvrdnje iz tužbe i suđenje je završeno nakon prvog ročišta.
Brzo sam dobio otpravak presude u kojoj je pisalo KRIVA JE. Dosuđena joj je uvjetna kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca, a ako u tom vremenu počini bilo kakvo kazneno djelo, bit će upućena u zatvor na 3 godine.
Također je određeno da mi plati troškove postupka, a ja sam suprotno savjetu odvjetnika, odbio zatražiti da plati i odštetu za duševne boli. Za mene je bilo dovoljna satisfakcija da ona, ali i svi drugi shvate kako su takve uvrede i omalovažavanja kažnjivi i da svatko tko bude izložen uvredama može i treba pokrenuti postupak protiv počinitelja.
Bila je to i pouka Romima da ne šute i da ne prelaze preko vrijeđanja i kršenja svojih ljudskih prava, i to ne samo radi njih samih, već i radi njihovih obitelji, njihove zajednice, ali i radi zaštite ljudskih prava kao općeg načela.
Tako i samo tako možete ostati ponosan Rom!

image0038.jpg


Ovaj slučaj dogodio se u Gostivaru u Makedoniji 1999. – 2000. godine. Muhamed Toči predsjednik je Humanitarnog i dobrotvornog društva Roma – Mesečina, Gostivar. Magistar je pravnih znanosti te su on i njegovi kolege uvijek spremni pomoći u ovakvim slučajevima.