Nasleđe i značaj 8. marta, nakon sto godina od velikog štrajka tekstilnih radnica u Njujorku, neopravadano bledi u društvenom sećanju. Pad socijalističkog bloka koji je izneverio nadu u uspostavljanje pravednog društva, gurnuo je današanje naraštaje u ravnodušnost, ili očaj. Sa druge strane, ogromna produkcija „novog“ u kapitalizmu i njegova okrenutost ka potrošnji tog navodnog „novog“ , doprinela je i društvenom zaboravu.

Današanje generacije žena, uglavnom bez sećanja, uživaju niz radnih i političkih prava koje su naše pretkinje izborile često plaćajući životom borbu za priznavanje prava žena. Možda upravo to odsustvo sećanja doprinosi tome da se već davno stečena prava žena često ugrožavaju, ograničavaju, ili pak ukidaju. Iskustvo žena u borbi za svoja prava, bez obzira da li se odvijalo u okviru kapitalističkih ili socijalističkih država, pokazalo je da nijedno pravo nije zauvek osvojeno. Iskustvo žena u Srbiji je istovetno – prava koja su izborile ni u socijalizma nisu bila do kraja ostvarivana, a nakon raspada Jugoslavije, patrijarhalna matrica društva pokušava da nas vrati u predmoderno doba.

Brošura koja je pred vama, trebalo bi da nas podseti i da nas podstakne. Njen obim nije dozvolio da se u njoj predstavi cela istorija borbe za ženska prava. Izbor biografija nekoliko žena ne odgovara realnom broju onih koje su za nas, njihove potomkinje, izborile dostojanstveniji život. Pri tom, duboko uverene da je 8. mart pre svega plod napora feministkinja sa levice, i da levičarke i danas čuvaju njegov značaj, njima smo dale najviše prostora.

Ovom brošurom smo htele i da prikažemo kako je borba za ženska prava ujedno borba za dostojanstvo svakog čoveka. Ona je kroz poslednjih sto godina, pored problema pola i klase, uključivila i pitanje rasizma, nacije, vere, seksualnosti… Međutim, problem sa kojim se danas suočavamo jeste taj da je mesto sa kojeg je „krenuo“ 8. mart – klasa– danas gurnuto u stranu. Propast socijalizma, i primat kapitalističkih odnosa u svetu, danas zamagljuje temeljni problem – privatnu svojinu kao važan izvor nejednakosti (kao što je socijalizam, ukidajući privatnu svojinu, zaboravio da razgradi patrijarhalnu kulturu i time onemogućio puno ostvarenje socijalističke ideje– slobodne žene i muškarce u slobodnom društvu).

Time se naš aktivizam, obogaćen iskustvom žena u prethodnih sto godina, ujedno i vraća na svoje početke-očuvati revolucionarnu snagu 8. marta– nadu u uspostavljanje društva bez ijedne tačke opresije.

Na stogodišnjicu 8. marta, upravo zbog naraslog fašizma svuda oko nas, kao moto obeležavanja uzele smo izjavu aktivistkinje Slavice Stojanović : „…trčimo, radimo, mislimo, delimo…“