Skip to content Skip to sidebar Skip to footer

45 GODINA MEĐUNARODNOGA ROMSKOG POKRETA

Autorica: Bibijana Papo

Prvi Svjetski kongres Roma koji je održan u Londonu 1971. bio je i svojevrsna povijesna prekretnica za ovaj, jedan od najdiskriminiranijih naroda u svijetu. Otad Romi, ujedinjenim snagama, započinju na međunarodnoj sceni definirati sami svoju politiku. Dolazi do promjene njihove pozicije iz pasivne u aktivnu, uobličavaju svoj pokret, konstituiraju svoje organizacije i međunarodnim institucijama postavljaju svoje ciljeve i zahtjeve, svjesni teške i duge borbe na putu emancipacije… Pored toga, dihotomija između definicije Roma kao marginalizirane društvene grupe naspram definicije Roma kao nacionalne manjine u nadnacionalnom europskom kontekstu postaje jednim od ključnih pitanja.

Početci međunarodnoga romskog pokreta odvijaju se šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme Hladnoga rata, dekolonizacije, borbe za ravnopravnost crnaca u SAD-u, liberalizacije zapadnog svijeta, studentskih demonstracija…

Nakon početnih pokušaja emancipacije krajem 19. stoljeća, zatim pojave većeg broja romskih organizacija 1950-ih i 1960-ih godina, međunarodni je romski pokret zaživio 1970-ih godina.

Najvažnijem događaju u početku tog procesa, Prvom kongresu Roma održanom 1971. u Londonu, prethodili su 1960-ih događaji u Francuskoj koji su bili polazišna točka nastojanja za emancipacijom Roma. Comité International Tzigane (CIT) (Međunarodni odbor Cigana), osnovan 1965. u Parizu, a čiji je prvi predsjednik bio Vanko Rouda, organizator je Prvoga kongresa Roma u Londonu. Odbor je 1971. preimenovan u Comité International Rom (CIR) (Međunarodni odbor Roma) na romskom jeziku – Komiteto Lumniako Romano.

Da će to biti prvi Svjetski kongres Roma nije se znalo unaprijed. Prvi je kongres trebao biti održan u Parizu iste godine, a u Engleskoj je trebao biti održan samo pripremni sastanak. S obzirom na dobru međunarodnu zastupljenost i činjenicu da su sudjelovali delegati s obiju strana „željezne zavjese“, unatoč barijeri zbog Hladnog rata, jednoglasno je odlučeno da će skup u Londonu biti prvi Svjetski kongres Roma.

POČETAK EMANCIPACIJE

Kongres je započeo 8. travnja 1971., no delegati su se okupili nekoliko dana prije kako bi već 5. travnja u Londonu prisustvovali otvorenju izložbe o književnosti Roma i životu Roma te o nacističkim zločinima počinjenim nad Romima. Bili su smješteni u zgradi internata u Kentu. Grattan Puxon podijelio je u intervjuu za portal i časopis ROMI.HR svoja sjećanja na prvi Kongres te rekao:

Dijelili smo obroke, smještaj u sobama, a izdvojenost ove lokacije zbližila nas je duhom i učvrstila naša prijateljstva.

Prva generalna skupština započela je s radom 8. travnja. Taj se dan poslije počeo obilježavati kao Svjetski dan Roma, a odluka o tome donesena je tek na četvrtome Svjetskom kongresu Roma 1990. u Serocku u Poljskoj, otkada to i službeno postaje nacionalni praznik Roma.

Delegati prvoga Svjetskog kongresa Roma bili su: Vanko Rouda, Leulea Rouda (Međunarodni odbor Roma); S. Holomek, A. Daniel, R. Demeter (Čehoslovačka); Viljo Koivisto (Finska); Latif Ajda, Kuna Beget, Alti Imer, Maissa Rouda, Mateo Maximoff (Francuska); Grattan Puxon, Fred Wood, George Marriott, Tom Lee, Marjorie Lee (Velika Britanija); Melanie Spitta (Njemačka); Tom Doherty (Irska); Juan de Dios Ramirez, gospođa Ramirez (Španjolska), Slobodan Berberski, Nusret Sehari, Abdi Faik (Jugoslavija).

Na kongresu su bili nazočni i promatrači iz Belgije, Kanade, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Indije i Sjedinjenih Američkih Država.

Rad Kongresa bio je organiziran kroz rad radnih skupina koje su se bavile određenim pitanjima: jezikom, ratnim zločinima, kulturom, socijalnim pitanjima i obrazovanjem.

Radna skupina koja se bavila jezičnim pitanjem usvojila je zaključak da je romski jezik odigrao važnu ulogu kroz prošlost i da on predstavlja jednu od specifičnosti Roma u svakoj zemlji te je faktor koji omogućuje sponu između različitih romskih grupa koje dijele isti jezik.

Podržan je napor engleskih i španjolskih Roma da ponovno počnu upotrebljavati vlastiti jezik. Priznato je da su svi dijalekti ravnopravni, no da postoji potreba za međunarodnim standardnim dijalektom koji bi mogao biti korišten u izdavaštvu te na kongresima i drugim skupovima. Također je bilo istaknuto kako je standardizacija abecede problem koji brzo treba riješiti te je na ovom Kongresu predložena abeceda koja sadrži 30 slova.

VAŽNOST JEZIKA

Jezično pitanje bilo je prisutno tijekom cijeloga Kongresa. Jezične poteškoće bile su prisutne na početku Kongresa, a bile su prevladane tako što je većina delegata poznavala više jezika na kojima su se onda sporazumijevali. Usporedno s time delegati su utvrdili da se mogu sporazumijevati međusobno na romskom jeziku, unatoč tome što govore različitim dijalektima, te je neposredna komunikacija među delegatima uz manje poteškoće napredovala.

Radna skupina za ratne zločine donijela je nekoliko glavnih zaključaka. Prvi je bio da se podržava inicijativa da Donald Kenrick i Grattan Puxon, na temelju prikupljene građe o zločinima, napišu prvu detaljnu studiju o nacističkim zločinima protiv Roma u što kraćem roku. Drugi je da Svjetski kongres Roma nastavi napore u pomaganju Romima koji traže reparacije putem UN-a.

Treći zaključak bio je da se treba postaviti spomenik kako bi se komemoriralo Rome koji su stradali od nacista. Da će se svake godine istoga dana obilježavati nacistički progon Roma u svakoj zemlji, bio je četvrti zaključak. Prijedlog je bio da se uzme datum ubijanja preostalih Roma u Auschwitzu. Također je podržano osnivanje udruženja veterana britanskih oružanih snaga, a iznesena ideja da se slične organizacije osnuju i u drugim državama.

ISTORIJSKE ODLUKE

Na području kulture zaključeno je kako se treba redovito održavati festival romske glazbe i plesa te potaknuti razmjene romskih folklora i glazbenih skupina. Uz to je zaključeno da je potrebno prikupljati i objaviti romske pjesme i priče.

Delegati okupljeni u Radnoj skupini za socijalna pitanja dogovorili su da će pripremiti izvješće o položaju Roma koje će podnijeti Vijeću Europe i UN-u 1972. godine. Tada je izneseno i mišljenje da će pojedini delegati imati poteškoće u sastavljanju izvješća jer će kritizirati politike vlada njihovih država.

Radna skupina za obrazovanje zaključila je da bi sva romska djeca trebala imati pravo na obrazovanje o kulturi Roma i, ondje gdje se još njime govori, na romskom jeziku. K tome, iznesen je stav da učitelji Romi trebaju biti zaposleni u školama s velikim brojem djece Roma, ako to zatraži lokalno romsko stanovništvo. Naglašeno je i da trebaju biti provedena istraživanja i evaluacija karavan-škola za nomadske grupe.

Generalna skupština Kongresa usvojila je zaključke ovih pet radnih skupina.

Predzadnjeg dana Kongresa, 11. travnja 1971., donesene su povijesne odluke Kongresa. Usvojena je zastava međunarodnoga romskog pokreta – plave i zelene boje na koju mogu biti dodani crvena vatra, kotač ili tanka crvena pruga, po želji. Kao himna ovoga Kongresa usvojena je pjesma Đelem, đelem koja se temelji na staroj romskoj melodiji uz novi tekst koji je napisao Žarko Jovanović u suradnji s Janom Cibulom.

Jovanović je prisustvovao prvom Kongresu u Londonu, a stihovi himne nastali su u autobusu na putovanju sudionika Kongresa iz Londona u Birmingham. Treća je važna odluka bila da se naziv Rom upotrebljava umjesto naziva „Ciganin“.

Svjetski kongres Roma istaknuo je i da oni gadže (neromi) koji rade na boljitku Roma trebaju biti smatrani braćom i sestrama Roma.

Dogovoreno je da će od svake delegacije biti zatraženo da pripremi izvješće o položaju Roma u njihovim državama, što će biti podneseno Vijeću Europe i UN-u. Jan Cibula bio je imenovan predstavnikom Svjetskoga kongresa Roma pri Odboru za ljudska prava UN-a u Ženevi. Cibula, Rom podrijetlom iz Slovačke, liječnik po zanimanju, bio je i prvi predsjednik Međunarodne unije Roma.

Na Kongresu je dogovoreno i da će Međunarodni odbor Roma nadalje širiti svoje ideje među romskim zajednicama kako bi se, između ostalog, objedinile snage i kako bi Odbor mogao zastupati i braniti Rome. Također je bilo rečeno da će zaključci i odluke ovoga Kongresa biti poslani Vijeću Europe, UNESCO-u i vladama većeg broja država.

Tijekom Kongresa delegati su uživali u glazbenom i kulturnom programu, neformalnim koncertima te su posjećivali Rome u susjednim mjestima. No glavni kulturni program bio je održan posljednjeg dana Kongresa, 12. travnja 1971. u Londonu, tijekom festivala koji je posjetilo oko 1000 ljudi.

Na festivalu su nastupali mađarski romski orkestar i Žarko Jovanović na balalajki, kao i engleski pjevači. Posjetitelji su mogli vidjeti i ceremoniju zaruka dvoje engleskih Roma. Dvije minute šutnje posvećene su sjećanju na Rome koji su ubijeni za vrijeme nacističke vladavine. Održana je i procesija u kojoj je nošen kip svete Sare (zaštitnice Roma) do obližnjeg jezera.

Bio je to skup velikog značenja na kojem su se okupili Romi iz različitih država. Možemo reći da otada Romi, ujedinjenim snagama, započinju na međunarodnoj sceni definirati sami svoju politiku, dok su prije bili prepušteni isključivo drugima koji su odlučivali o njima. Došlo je do promjene pozicije iz pasivne u aktivnu.

Pored toga, dihotomija između definicije Roma kao marginalizirane društvene grupe naspram definicije Roma kao nacionalne manjine u nadnacionalnom europskom kontekstu, bila je jedna od glavnih točaka za raspravu unutar romskog pokreta 1970-ih i 1980-ih godina.

RAĐANJE MEĐUNARODNOG POKRETA

Važno je spomenuti i da je službeno rađanje međunarodnoga romskog pokreta dovelo do utemeljenja međunarodne krovne romske organizacije – Međunarodne unije Roma (International Romani Union, IRU). Ta je organizacija preuzela organiziranje svjetskih kongresa Roma, nakon prvoga Kongresa.

Drugi Svjetski kongres Roma bio je održan u Ženevi 1978., a na njemu je sudjelovalo oko 50 romskih organizacija iz Europe, SAD-a, Indije i Pakistana. Krajem sedamdesetih godina važno je bilo uspostavljanje odnosa između Roma i Indije.

U drugoj polovici 1970-ih u Chandigarhu, Indija, bio je održan Međunarodni festival Roma, na kojem je premijerka Indije Indira Gandhi primila delegaciju Roma te obećala podršku Indije Romima u njihovu predstavljanju u UN-u.

U delegaciji su bili i predstavnici Roma iz Jugoslavije, uključujući i Esmu Redžepovu.

Treći Svjetski kongres Roma, održan u Göttingenu, Zapadna Njemačka, 1981., kao glavno pitanje postavio je Porajmos (Holokaust) i sudbinu Roma za vrijeme nacizma. Kongres je zatražio da njemačka vlada prizna genocid nad Romima i da radi na rješavanju problema davanja odštete Romima. Kongres je okupio 600 delegata i promatrača, a delegat Zapadne Njemačke i suorganizator Kongresa zajedno s Međunarodnom unijom Roma bio je Romani Rose, predsjednik Središnjeg vijeća njemačkih Sinta i Roma, jedne od najutjecajnijih romskih organizacija koja je osnovana 1982. Taj Kongres pokrenuo je službeno priznanje genocida nad Romima.

Četvrti Kongres održan je 1990. u Poljskoj, i tada je 8. travnja proglašen Svjetskim danom Roma.

Između trećeg i četvrtog Svjetskog kongresa Roma radilo se na poboljšanju društvenog položaja Roma i očuvanju nacionalnih i manjinskih prava Roma te su održavani kontakti s UN-om, UNESCO-om, Europskim vijećem i Europskom komisijom.

Peti Kongres održan je 2000. u Pragu. Tada je pokrenuto donošenje Deklaracije o romskoj neteritorijalnoj naciji. Šesti Kongres održan je u Lancianu, Italija, na kojem je sudjelovalo više od 200 delegata iz 29 država, fokusirao se na položaj žena, djece i obitelji.

U Zagrebu je 2008. održan sedmi Svjetski kongres Roma. Na njemu se okupilo oko 300 delegata iz 28 država. Sedmi je Kongres donio „Akcijski plan izgradnje romske nacije“.

Osmi Kongres održan je u Sibiuu, Rumunjska, 2013., a nakon toga do danas je održano još nekoliko kongresa.

Nakon Međunarodne unije Roma osnovano je više drugih međunarodnih romskih organizacija koje s većim ili manjim uspjehom djeluju na poboljšanju položaja Roma. Međunarodna unija Roma ušla je u krizu koja prijeti da se toj organizaciji smanji ugled i utjecaj, zbog sukoba dviju frakcija od kojih svaka tvrdi da je jedino legitimno vodstvo Unije.

Uloga Međunarodne unije Roma u daljnjem razvoju međunarodnoga romskog pokreta je važna i potrebno je riješiti postojeće unutarnje sukobe kako bi nastavila djelovati kao jedinstvena organizacija.

Leave a comment